|
Zašto nam nikada nije dovoljno to što imamo? Zašto uvijek i stalno moramo imati više? Biti brži? Jači? Snalažljiviji? Znati više? To je jednostavno u ljudskoj prirodi, ne možemo si pomoći. Onog trenutka kada bismo prihvatili da imamo baš sve što želimo i bili čvrsto uvjereni da nam ništa više ne treba, naša "misija" bila bi završena. Ne bi imali više pokretača, motiva, razloga, kako god željeli to nazvati. Kakav bi to bio život? Treba htjeti više, uvijek. Stalno. To je zdravo, to je ljudski, to je čak poželjno. Zašto bi se zadovoljili s onim što imamo? Ima li ljudi kojima je bolje nego nama? Ima! Zašto i kako su oni zaslužili da im bude bolje? Bolji su od nas? Nisu! I mi isto tako zaslužujemo da nam bude bolje. I to nema nikakve veze sa školom, uloženim minulim radom, slušanjem savjeta "starijih"....
Tko je kriv što nam nije
bolje? Ovo je jedino pitanje na koje uopće ne bi trebali tražiti
odgovor, a na njega obično potrošimo najviše vremena. Hoće li nam, ako
pronađemo krivca, to riješiti sve naše probleme? Hoće li nam biti bolje?
Hoće li nam biti dovoljna zadovoljština ako dođemo do odgovora da nismo
mi krivi? Hoćemo li prihvatiti, ako ispadne da jesmo?
Uvijek ima naravno i onih kojima je gore nego nama. S njima se
tješimo, oni su nam alibi ako ikada "putem" zagubimo želju da nam bude
bolje. Pritom ne mislim da treba biti nezahvalan, treba itekako biti
zahvalan na svemu što imamo. I svaki dan zahvaljivati sebi i univerzumu
što nam je to omogućio. Mnogi će tu "zapeti" i zaokupljeni svojim
brigama i problemima, zaboraviti na mnoge moguće načine da nam bude još
gore nego što jest. Neće ni pomisliti da bi mnogi na našem mjestu bili
zadovoljni. Da ne bi ni tražili više. Da bi bili zadovoljni s onim što
mi već imamo. Naravno da i u ovom slučaju ima onih koji se tješe s nama i
našom situacijom.
Zašto se "to" baš meni događa? Koliko puta smo si postavili to ili
takvo slično pitanje? Nikada se nismo upitali, treba li nam se to
događati? Postoji li mogućnost da na nekoj, možda podsvjesnoj razini,
priželjkujemo takav ishod? On nam u određenom trenutku našeg života
odgovara i iz njega nešto učimo, koliko god nam u prvi tren ovo zvučalo
besmisleno. Univerzum, Stvoritelj, Bog, Alah, Buda, Jahve, da ne
nabrajam dalje, ta univerzalna energija koja je potpuno i apsolutno
nepristrana, ta bezuvjetna ljubav nam svojom snagom omogućava da u
životu imamo baš sve ono što priželjkujemo. A kako ta univerzalna
energija zna što mi priželjkujemo? Ne zna. Ona nas bezuvjetno voli i
daje nam u životu najviše onog o čemu najviše razmišljamo. Logično, zar
ne? Pa zašto nam onda nije bolje? Idemo razmisliti o čemu mi to zapravo
najviše razmišljamo. Kako vratiti KREDIT? Kako vratiti DUGOVE? Zašto sam
DEBEO/LA? Kako prestati PUŠITI? Zašto imam toliko PROBLEMA? Zašto sam
BOLESTAN? Treba li dalje navoditi primjere? I ? O čemu razmišljamo ?
Čega obično najviše u životu imamo?
Velika većina knjiga, koje ste možda već pročitali, upravo čitate
ili ćete ih tek pročitati, o
samopomoći (velika je ta riječ - bazira se na uvjerenju da možemo sami
sebi pomoći, a činjenica da to nije nimalo lagan put, to je već druga
priča) pisati će o tome. Na isti ili sličan način. I čitati ćete u
mnogim knjigama kako treba paziti o čemu razmišljamo.
"Sve ono što jesmo je rezultat onog što smo mislili" - Budha
Super, sad kad to znamo, sad ćemo misliti drugačije i sve će biti
bolje. Bojim se da nije tako jednostavno. Još manje lagano. Zašto?
Jednostavno zato jer mi ne znamo kako misliti drugačije! Nitko nas nije
naučio kako da razmišljamo. Godinama smo razmišljali na jedan način i
sada bi to trebali "preko noći" promijeniti. Kako? Nitko nam nikada nije
rekao kako da "odbacimo" svaku negativnost koja nam u životu zaokupi
misli ili nas je možda već snašla u životu, pa sad moramo o njoj misliti
da bi je riješili. Ne postoji škola za učenje razmišljanja.
To je nešto s čime se svi rodimo. Nekim sretnicima to ostane, cijeli
život to znaju i primjenjuju do kraja života, ali većina nas nažalost s
vremenom to zaboravi. I sad nas netko treba podučiti? NE ! Treba nas
samo prisjetiti kako smo postigli sve što smo u životu ostvarili. Ili
dobili. Ili kupili. Kako smo tada razmišljali? Nešto, što god to bilo,
smo htjeli i jednostavno smo to dobili, napravili, kupili. Nije to bilo
baš tako jednostavno, samo se nama to tada tako činilo jer smo imali
nešto što žarko želimo i razmišljali smo o tome sve dok nismo to dobili.
Dok smo bili djeca većinom smo željeli igračke. Koliko puta smo u životu
dobili ono što smo htjeli? Bez obzira na imovinski status i financijsku
moć roditelja.
Naravno da nismo svaki put dobili ono što smo željeli (pa kud bi
na koncu sa svim tim stvarima?), ali ako se sada vratimo unazad i
stvarno iskreno prema sebi razmislimo, koliko smo uistinu željeli ono
što nismo dobili? Koliko smo o tome razmišljali? Jesmo li to stvarno
željeli ili je to bilo više ono "ako prođe prođe, ako ne ne". Kreirajmo
si svoju sudbinu onako kako želimo da ona izgleda. Maštajmo, zamislimo
kako bi nam bilo kad bi uistinu imali to što nam se čini da želimo. Što
bi onda željeli? Je li to stvarno to što želimo? Sve što želimo možemo
imati i to u neograničenim količinama. Nema ništa loše u tome ako želimo
puno, neće se nikome morati uzeti da bi se nama dalo, tako univerzum ne
djeluje. On daje svima koliko žele, pa ako ne uzmemo mi, netko drugi
hoće. Nikada toga neće nestati, uvijek će i za nas dovoljno ostati,
koliko god poželimo ma kako to veliko bilo. Najveća sreća i bogatstvo u
životu svakog od nas je ta da se, uvijek kad nam istinski treba pomoć,
pojavi netko tko nam je tu pomoć spreman pružiti. Direktno ili
indirektno, aktivno ili pasivno, nema veze kako, pomoć će biti tu. Naše
je samo da je prihvatimo. I uvijek ćemo imati izlaz. Ali ako na zdenac
želja dođemo sa žlicom umjesto s velikom kantom, koga treba kriviti što
ćemo uspjeti zagrabiti (pre)malo ?
|
Crtice 
