1. sva su djeca darovita;
2. darovita djeca uspjeti će u životu bez obzira pružamo li im potporu ili ne;
3. darovita djeca vole školu i dobivaju dobre ocjene;
4. izdvojimo li darovitu djecu u posebnu skupinu postat će snobovi;
5. darovita djeca dolaze uglavnom iz obrazovanijih i situiranijih obitelji;
6. darovita djeca nisu svjesna da su "drukčija" dok im to netko ne kaže;
7. darovitu djecu treba zaposliti, inače će postati lijena;
8. učitelji vole imati darovitu djecu u razredu;
9. darovita su djeca dobra u svemu što rade;
10.posebni programi za darovite su "elitni".
U situaciji u kojoj je sustavna identifikacija i rad s darovitom djecom, u Hrvatskoj još uvijek samo deklarirani cilj bez ikakvog stvarnog suporta državnih i stručnih institucija – nije niti čudno kako je ova tematika, barem za širu javnost, ostalo područje "terra incognita". U praksi, kod nas se problematikom "darovitost" sustavno bavi tek nekolicina psihologa i pedagoga, a njihov je rad u širem smislu nedovoljno poznat i priznat. Stoga nije niti čudno da se roditelji darovite djece, ali i odgajatelji, nastavnici i profesori – nerijetko suočavaju s poraznom činjenicom kako nemaju čak niti putokaze "gdje" potražiti informacije, provjeriti svoja opažanja ili pak dobiti stručne odgovore na pitanja koja se direktno ili indirektno dotiču područja darovitosti.
Nasuprot ovakvom stanju u nas, u svijetu se fenomenu darovitosti posvećuje sve veća pažnja. Posljednjih 30-tak godina, provode se mnogobrojna istraživanja, a poticanje rada s darovitim pojedincima te stvaranje okruženja za razvoj darovitosti smatra se društvenom zadaćom prvorazredne važnosti.
Rezultati ovakvog rada vidljivi su već u samom broju novoobjavljenih znanstvenih radova koji se tiču ove tematike, a koje je moguće pronaći na "mreži svih mreža". U tom smislu, na našim smo stranicama predložili nekoliko linkova koji Vas mogu «daleko i duboko» odvesti, a neke osnovne spoznaje pokušat ćemo sažeti i u formi popularnijeg sadržaja.
Prilog koji prvi predstavljamo nastao je kao seminarski rad mladog autora Nenada Lazarića na temu "Darovitost" (u okviru kolegija Psihologija odgoja i obrazovanja, 2001./2002., Matematika i informatika, Filozofski fakultet u Rijeci).Riječ je o sažetom ali istodobno izuzetno kvalitetnom pregledu i objašnjenju najvažnijih pojmova koji se vežu uz darovitost – te ga prenosimo u cijelosti.
S obzirom, da se je rad bio prvenstveno namijenjen za internu upotrebu na fakultetu, u nekim je dijelovima vrlo sličan ili identičan izvornim stručnim radovima drugih autora koje se navode u popisu literature. Ove radove također preporučamo svima koji bi se željeli boje upoznati s temom darovitosti, njezinog razumijevanja te prepoznavanja (identificiranja).
URDD
I.Definicije darovitosti
Kada govorimo o darovitosti, glavno pitanje koje nam se nameće je »što je darovitost«. Ne postoji jedan ispravan odgovor, već mnogobrojni i različiti odgovori koji uzimaju u razmatranje mnoge uvjete kao što su: vrijeme njenog javljanja (darovito dijete – odrasli stvaralac), karakteristike ponašanja ili predviđanje budućeg ponašanja (stvaralaštvo – potencijalna darovitost), vrstu ponašanja (opće sposobnosti – specifične sposobnosti), itd.
1. Različita shvaćanja darovitosti
Tijekom razvoja spoznaja o prirodi darovitosti mijenjala su se shvaćanja darovitosti. Budući da ona često paralelno egzistiraju, dolazi ponekad do nasporazuma, pa ćemo razmotriti svako od tih shvaćanja i njegovu današnju vrijednost među spoznajama o darovitosti.
Darovitost kao visoka opća intelektualna sposobnost (Terman) (Najpoznatije i dugo vremena najutjecajnije istraživanje započeo je američki psiholog Louis Terman 1921. godine, prateći napredovanje 1,450 djece (u dobi između 7 i 15 godina), koja su po rezultatima u testu inteligencije predstavljala 1% najboljih. Terman i njegovi suradnici analizirali su velik broj podataka o obrazovnom i profesionalnom postignuću, produktivnosti, i općoj životnoj prilagodbi ove darovite djece do njihove zrele dobi.)
Najstarije i najrasprostranjenije shvaćanje darovitosti proizlazi iz psihometrijske definicije inteligencije. Iz opažanja da se ljudska sposobnost snalaženja u različitim tipovima problema raspoređuje prema zvonolikoj krivulji (najviše ima prosječno uspješnih, a podjednak broj ispodprosječnih i iznadprosječnih pojedinaca) proizašla je mogućnost mjerenja te sposobnosti – inteligencije. Razlike u sposobnosti moguće je mjeriti (brojem riješenih zadataka u testu), i izraziti kao kvocijent inteligencije (IQ – odnos mentalne i kronološke dobi). IQ prosječnog pojedinca je 100.
Po psihosometrijskoj definiciji daroviti su oni pojedinci koji u testu inteligencije postižu rezultat što ga može postići do 2,5% pojedinaca u populaciji. Testovi inteligencije mjere one sposobnosti koje pojedincu omogućuju da se snalazi u novim situacijama, da barata apstraktnim pojmovima i odnosima, apstraktnim simbolima, što mu pak omogućuje da stječe znanje ubrzano i s razumijevanjem.
Glavni prigovori ovoj definiciji darovitosti su:
1.Slaba prediktivnost
Upotrebom psihosometrijskog kriterija može se dobro utvrditi »školska darovitost«, tj. sposobnost učenja lekcija i rješavanja testova. To je vrsta darovitosti koja naglašava receptivne i reproduktivne sposobnosti.
Praćenje Termanove grupe su npr. pokazala da niti jedno dijete s tako strogo definiranim sposobnostima nije postiglo pravi kreativni rezultat koji bi bio svjetski značajan i poznat. 2.Neidentificiranje dijela darovitih
Ovim kriterijem se neće obuhvatiti mnogi pojedinci koji imaju mogućnosti da postanu kreativni stvaraoci, ali zbog specifičnih uvjeta razvoja to ne mogu pokazati. Tu pripadaju odgojno zapuštena djeca, djeca iz siromašnih, neobrazovanih ili nebrižnih obitelji, djeca s teškoćama u razvoju, ukratko sva ona djeca koja ne postižu dobre rezultate u školskom učenju i grupno primijenjenim testovima inteligencije.
3.Ograničenje pojma darovitosti na spoznajno područje Novija shvaćanja darovitosti proširuju se na sposobnosti i izvan spoznajnog područja, i postavljaju zahtjev da se »darovitim može smatrati dijete čiji rezultati u (svakom) potencijalno vrijednom području ljudske aktivnosti pokazuje konzistentno visok učinak«. Ti se rezultati često ne mogu iskazati u obliku uspješnosti u nekom testu, već se procjenjuje ponašanje, doprinos ili lakoća svladavanja određenog područja.
4.Prigovori IQ kao mjerilu sposobnosti
-on je rezultat nejednolikog udjela različitih sposobnosti (isti se IQ može postići većim udjelom verbalne sposobnosti ili većim udjelom numeričke sposobnosti), pa zato ne može služiti kao osnova za specifično programiranje razvoja darovitosti;
-mjerenja inteligencije mogu varirati pod utjecajem slučajnih faktora, pa nije dovoljno jedno mjerenje;
-rezultati u testovima samo su jedan od podataka o karakteristikama darovitog djeteta. Ostali se podaci dobivaju iz opažanja o njegovoj svakodnevnoj aktivnosti, pristupu zadacima, o rezultatima i kreativnosti.
Darovitost kao opća sposobnost divergentnog mišljenja (Wallach)
Karakteristika koja se smatra važnom za postizanje stvaralačkog ponašanja jeste dispozicija za kreativnost. Slično kao što se u testovima inteligencije određuje opća snalažljivost u problemima,pomoću testova kreativnosti mjeri se opća sposobnost divergentne produkcije. Ova se sposobnost divergentne produkcije najčešće izražava kao fluentnost ideja i mjeri se različitim testovima koji ispitanike stavljaju u situaciju pronalaženja brojnih novih rješenja, ideja, uvida.
Prema ovom shvaćanju darovitosti darovit je onaj pojedinac koji pokazuje vrlo visoku sposobnost produkcije novih ideja, jer on ima najviše šansi da se razvije u produktivnog stvaraoca.
Za razliku od psihosometrijske definicije koja je utemeljena na relativnoj stabilnosti inteligencije, kod darovitosti-kreativnosti značajno je otvaranje mogućnosti treninga, razvijanje osnovne sposobnosti. Ove mjere kreativnosti razočarale su u praksi.
Darovitost kao visoka opća ili specifična sposobnost (službena definicija)
Nezadovoljstvo ograničenjima i slabom prediktivnošću općih sposobnosti za darovito ponašanje dovodi do proširenja i promjena u definiranju darovitosti, koja je očita u definiciji višestruke darovitosti.
Prema definiciji višestruke darovitosti, darovita i talentirana su ona djeca koja su od stručne osobe identificirana kao naročito sposobna za velika postignuća. Da bi mogla realizirati svoje mogućnosti i ostvariti maksimalan doprinos za sebe i za društvo, ta djeca imaju potrebe za diferenciranim programima i obrazovnim uslugama koje znatno prelaze ono što omogućuje redovni školski program.
Među djecu koja su sposobna za visoka postignuća pripadaju ona koja pokazuju postignuće ili potencijalnu sposobnost u sljedećim područjima (pojedinačno ili u kombinaciji):
opća intelektualna sposobnost,
specifične sposobnosti za pojedino znanstveno područje,
kreativno i produktivno mišljenje,
sposobnosti rukovođenja,
specifične sposobnosti za pojedino umjetničko područje,
psihomotorne sposobnosti (ples, sport, itd.).
Definicija višestruke darovitosti ima prednost pred ranijima: obuhvaća veći broj područja ljudske aktivnosti kao teren za ispoljavanje darovitog ponašanja.
Glavni problem ove definicije je što također favorizira »darovitost za školu«, dok se za predviđanje stvaralaštva pokazala značajnijom darovitost koja omogućuje primjenu stečenog znanja, koja naglašava aktivnu upotrebu znanja za stvaranje nečeg korisnog i novog. Darovitost kao produktivno-kreativna sposobnost (Tannenbaum)
Opažanja da naročite, iznimne rezultate ne daju oni daroviti pojedinci koji nisu produktivni, ali niti oni čija produkcija u sebi ne sadrži nešto novo, originalno, neki novi doprinos, dovodi do shvaćanja da darovitost uključuje ne samo produktivnost, nego istodobno i kreativnost.
Prema tome, darovitost je svojevrstan sklop osobina (sposobnosti, motivacije i kreativnosti) koji omogućuje pojedincu da postiže izrazito natprosječan rezultat (produkt) u nekoj domeni ljudske djelatnosti, a taj se produkt može prepoznati kao nov i originalan doprinos u toj oblasti.
Dakle, darovita su ona djeca koja pokazuju postignuće ili potencijalnu sposobnost za postignuće produktivno-kreativnog rezultata u nekom području. Ona imaju obrazovne potrebe koje prelaze okvire standardnog školskog programa i zahtijevaju sadržaje, postupke i uvjete razvoja koji su složeniji, opsežniji i kvalitativno drugačiji od redovnih programa, kako bi mogla razviti nužni sklop osobina potreban za stvaranje produktivno-kreativnog doprinosa.
Darovitost kao sposobnost kvalitetne upotrebe misaonih procesa (Sternberg)
Kvalitativni pristupi proučavanju darovitosti analiziraju zbog čega neki pojedinci postižu više rezultate u testu, ili se bolje snalaze u problemnim situacijama. Ustanovljeno je da oni kvalitetnije upravljaju svojim misaonim procesima. Ovo kvalitetnije upravljanje (planiranje, odlučivanje i kontroliranje) posljedica je veće i kvalitetnije metakognicije (spoznaje vlastitih procesa spoznavanja), koja proizlazi iz široke, bogate i produbljene baze znanja.
Prema tom shvaćanju daroviti pojedinac bio bi onaj kojemu visoke sposobnosti i velika motivacija omogućuju nastanak kvalitetne, elastične opće i specifične baze znanja, čiji se elementi u određenom trenutku mogu upotrijebiti na nov, kreativan način.
Darovitost kao visoka područno-specifična sposobnost (Bloom, Feldman, Gardner)
Proučavanja procesa razvoja darovitog ponašanja i darovitog produkta dovela su do shvaćanja da je daroviti pojedinac onaj koji uz razvijene opće intelektualne sposobnosti ima naročito visoke sposobnosti za jedno specifično područje, za čije ovladavanje pokazuje izvanrednu motivaciju, predanost i »posvećenost«, a što nailazi na razumijevanje, potporu i aktivni angažman obitelji i šire društvene zajednice.
Dakle, time su određene još neke karakteristike važne za darovitog pojedinca:
Darovitost nije rezultat jedne karakteristike, već kombinacije osobina – i sposobnosti i ličnosti.
Darovitost se javlja u različitim područjima (domenama) sposobnosti, ili kao izrazito jedna sposobnost, ili kao kombinacija sposobnosti koje dolaze do izražaja u nekom području ljudskog znanja i aktivnosti.
Darovitost može biti manifestirana u obliku produktivno-kreativne aktivnosti i rezultata, ili kao potencijalna, latentna, u zametku koji će se uz podršku okoline, poticanjem i njegovanjem razviti u produktivnu darovitost, tj. stvaralaštvo.
2. Pojavni oblici darovitosti
Uz različita shvaćanja i definicije darovitosti vežu se nazivi koji ponekad označavaju sasvim jasnu različitost unutar pojma darovitosti. Ovdje ćemo pojasniti njihovo značenje u svjetlu rezultata prethodne analize pojma darovitosti.
Darovito dijete pokazuje u svom ponašanju znakove da ima uvjeta da se razvije u stvaraoca. Znakovi su mnogobrojni, često se javljaju vrlo rano, a uglavnom ukazuju na prisutnost visokih intelektualnih sposobnosti (lakoća učenja, pamćenje, smisao za humor, uočavanje uzroka i povezanosti pojava) ili specifičnih sposobnosti: muzičkih, likovnih, psihomotornih ili socijalnih. Obično od primjećivanja znakova darovitosti pa do njezinog manifestiranja u produktivno-kreativnom obliku treba proći otprilike 10-15 godina intenzivnog odgojnog i obrazovnog procesa ili treninga.
Čudo od djeteta je poseban slučaj darovitog djeteta. Pojava tog slučaja tumači se pojavom »decelagea«, tj. neujednačenog razvoja različitih sposobnosti djeteta: ono se naročito ističe u razvijenosti i rezultatima i jednom području, dok se ostali aspekti razvoja odvijaju normalnim tempom. Takav psihički razvoj nema negativnih posljedica, dok je neujednačeni, preuranjeni ili ubrzani fizički razvoj obično znak nekih bolesnih stanja. Svaki pojedini slučaj »vunderkinda« je rezultat vrlo rijetke kombinacije zbivanja, tj. sretnog spoja izrazito specijaliziranih nasljednih dispozicija sa specifičnom, naročito izraženom prijemljivošću i osjetljivošću okoline. Prema suvremenom shvaćanju darovitosti »čudo od djeteta« nije čudo, već samo ekstremni, najizraženiji slučaj onoga što se događa u razvoju svakog darovitog djeteta: intenzivni i podesni odgoj vrlo razvijenih specifičnih sposobnosti. (primjeri: J.S.Mills naučio klasični grčki sa tri godine; 15-godišnjak ima desetak prijavljenih patenata; 9-godišnjak u potpunoj glazbenoj zrelosti; učenik predaje informatiku profesorima i sl.)
Idioti-mudraci također su oblik neuravnoteženog i neravnomjernog, vrlo intenzivnog razvoja neke specifične sposobnosti. Oni već kao djeca pokazuju vrlo specijalizirane talente, kao što je npr. nevjerojatno pamćenje za brojeve, datume, mogućnosti fantastičnog računanja napamet, ili pamćenje složenih muzičkih sadržaja. Kod njih se pokazuje velika razvijenost jedne vrlo uske sposobnosti, dok su im ostale sposobnosti najčešće retardirane. Američki psiholog Howard Gardner (1983) smatra da su idioti-mudraci, isto kao i čudo od djeteta, dokaz da postoje specijalizirana neurološka područja u mozgu, koja su odgovorna za određenu vrstu sposobnosti. (primjeri: retardirano dijete Obadia je samo naučilo zbrajati, oduzimati, množiti i dijeliti u šestoj godini života; George je sa šest godina mogao potpuno točno odrediti dan u tjednu daleke godine naučivši karakteristike vječnog kalendara; 11-godišnjak pamti beskrajne serije brojeva.)
Genij je pojam koji unutar pojma darovitosti ima dva značenja. Oba značenja povezana su sa shvaćanjem vrlo visokog stupnja sposobnosti.
Unutar psihosometrijske definicije termin »genijalan« odnosi se na one ljude kojima je testovima inteligencije izmjeren kvocijent inteligencije viši od 160. Danas se pojam genija u ovom statističko-psihometrijskom smislu napušta i upotrebljava se termin »izvanredno darovit«, »iznimno visoko darovit«.
Drugo značenje pojma genij odnosi se na osobu koja tijekom duljeg životnog razdoblja stvara veliki korpus djela koja imaju značajan i dugotrajan utjecaj na ljudsku misao i ljudsku situaciju. Ovo je shvaćanje pojma »genij« u skladu s produktivno-kreativnom definicijom darovitosti i naglašava prisutnost naročito velike razvijenosti motivacijsko-kreativnog sklopa osobina.
Talent je pojam koji unutar pojma darovitosti ima naročito neodređenu upotrebu. Jedno značenje pojma »talent« odnosilo se na ono što danas nazivamo »manifestirana darovitost«, za razliku od potencijalne darovitosti, koja je označena samo s pojmom »darovitost«. U drugom značenju »talent« se odnosi na nešto niži stupanj, a »darovitost« na viši stupanj intelektualne darovitosti. Novije shvaćanje pojma talent u vezi je s višestrukom definicijom darovitosti: dok visoke intelektualne sposobnosti predstavljaju osnovu opće darovitosti, dotle su sposobnosti koje osiguravaju visoko postignuće u specifičnim područjima (umjetničkom, sportskom, socijalnom) – osnova specifične darovitosti ili talenta.
II.Razvoj darovitosti
Razvoj darovitosti kod pojedinca složeni je proces u kojem je teško navesti sve utjecaje ali se može reći da dominantnu, odnosno najvažniju ulogu imaju obitelj, škola i sam pojedinac. 1. Utjecaj obitelji na razvoj darovitosti
Jasno je da u općem razvoju, a posebice u razvoju darovite djece, veliku važnost imaju roditelji. Često se pretpostavlja da darovita djeca imaju darovite roditelje (nije potvrđeno statističkim analizama). Druga česta pretpostavka je da se darovita djeca mogu češće naći u obiteljima višeg socioekonomskog statusa – dakle u imućnijih i bolje obrazovanih roditelja. Istraživanja Roedella, Jacksona i Robinsona dovela su do zaključka da je za razvoj darovitosti važniji aktivan angažman roditelja u odgoju djece nego njihov stupanj obrazovanja ili ekonomske moći. ("Roditelji koji provode dosta vremena sa svojom djecom, olakšavaju razvoj njihovih interesa, odgovaraju na njihova pitanja i osiguravaju toplinu i podršku njihovim intelektualnim istraživanjima, stimulirat će razvoj dječje darovitosti bez obzira da li je obitelj siromašna ili bogata, uživa li društveni ugled ili ne.").
Efikasna obiteljska okolina mora osigurati zadovoljenje četiri osnovne potrebe darovitog djeteta:
-potrebu za ljubavlju i sigurnošću
-potrebu za novim iskustvima
-potrebu za postizanjem uspjeha
-potrebu za osjećajem odgovornosti i nezavisnosti.
Izostane li koja od navedenih potreba stvaralačke sposobnosti neće se moći iskoristiti. Dakle, u fazi razvoja stvaralačke sposobnosti roditelji imaju veliku odgovornost da stvore takvu okolinu za učenje i razvoj koja će u prvom redu potpomoći razvoj motivacije. Za to je nužno da roditelji pokazuju:
emocionalnu toplinu i samopouzdanje,
pozitivne stavove prema učenju, obrazovanju, znanju,
visoka očekivanja od sebe i svoje djece,
interes za uspjeh djeteta (prate razvoj i rezultate, pokazuju poštovanje za trud i uspjeh djeteta, ohrabruju, ispravljaju, nude pomoć),
primjenjuju demokratske, ali jasne metode discipliniranja (zahtjevi su u obliku logičkih objašnjenja, dosljedni u traženju da se zahtjevi poštuju, mjere discipliniranja su blage, nikad fizičko kažnjavanje).
Od specifičnih, "obrazovnih" postupaka čini se da su najefikasniji: -čitanje: često čitanje djetetu, zajedničko čitanje i zajedničko traženje informacija iz knjiga, časopisa, mapa, novina; upoznavanje s knjigama kao izvorima informacija; omogućavanje dostupa knjigama;
-razgovor: odgovaranje na pitanja (uz povremeno zajedničko traženje odgovora iz različitih izvora), uključivanje djece u konverzaciju odraslih za vrijeme zajedničkih obroka, aktivnosti i sl.; aktivno širenje dječjeg rječnika: pronalaženje smisla, značenja, primjera u imenima stvari i akcija, traženje sinonima i nijansi u značenju; izgrađivanje kvalitetnih pojmova kod djece;
-zajedničke aktivnosti: odlaženje u kino, kazalište, izložbe, zoološki vrt, muzeje, sportske priredbe – uz razgovor, komentiranje, reminiscencije i reproduciranje doživljaja nakon povratka kući; započinjanje nove aktivnosti ili interesa na osnovi razrade doživljenog i sl.
Također, efikasni roditeljski angažman nije sama količina zajednički provedenog vremena, nego stil. Osnovni stil podučavanja koji je karakterističan za roditelje darovite djece jeste stavljanje težišta na inicijativu i aktivnost djeteta. (primjer: postepeno učenje čitanja).
Prema Bloomu, važnost roditelja je u prvom redu u njihovoj percepciji izuzetnosti djeteta. Budući da roditeljska percepcija ovisi ponajprije o njihovim vlastitim osobinama, roditelji će najbolje percipirati signale sposobnosti s kojima imaju iskustva, koje cijene ili sami posjeduju. Zato će djeca s minimalnim znakovima sposobnosti koju ima jedan od roditelja imati više šanse da razviju talent nego djeca koja pokazuju izrazite znakove darovitosti, a okolina ih ne prepoznaje. Ova shvaćanja upozoravaju na dva značajna momenta:
1.Sama sposobnost za razvoj darovitosti nije dovoljna (znakovi se moraju prepoznati).
2.Da bi se sposobnost razvila u stvaralačku sposobnost, rana dječja okolina mora svojim postupcima osigurati razvoj motivacije i kreativnog emocionalnog stava (organiziranje podrške, prosvjećivanja i savjetovanja za roditelje darovite djece).
2. Utjecaj vrtića, škole i nastavnika na razvoj darovitosti Osim roditelja, u toku razvoja darovitosti značajnu ulogu imaju odgajatelji, učitelji, nastavnici i opće karakteristike odgojno-obrazovne ustanove.
Kada se razmatra uloga nastavnika u razvoju darovitosti, moramo razlikovati nekoliko značenja riječi nastavnik:
Nastavnik kao stvaralac atmosfere pogodne za razvoj darovitosti
Nastavnik – roditelj
Nastavnik – obrazovatelj darovitih
Nastavnik – mentor. 1. Nastavnik kao stvaralac atmosfere pogodne za razvoj darovitosti
Elementi nastavne atmosfere koji nepovoljno utječu na darovitost:
-nezanimljivost nastave,
-pretjerano naglašavanje ocjena i vanjskih kriterija uspjeha,
-sitničavost propisa i nepovjerenje nastavnika u sposobnosti učenika,
-nagrađivanje napamet, tj. vjernog reproduciranja materijala i netolerancija za odstupanja od uobičajenog i prihvaćenog mišljenja ili načina mišljenja.
Elementi nastavne atmosfere koji povoljno utječu na darovitost:
-omogućiti učenicima slobodu i ohrabrivati ih u samostalnom mišljenju i postupcima,
-omogućiti zadovoljavanje radoznalosti i njeno daljnje razvijanje,
-omogućiti svladavanje osnovnih znanja i vještina,
-omogućiti i osigurati ponavljanje radi potpunog usvajanja osnovnih znanja i vještina,
-poticati i nagrađivati divergentno mišljenje, maštu i perceptivno predočavanje.
Nastavnik ne mora biti kreativan stvaralac, samo je potrebno da osigura slobodni razvoj interesa, da ne zakoči emotivni kreativni sklop i da individualiziranim pristupom u razredu potiče razvoj interesa i stjecanje baze znanja, koji su usklađeni s vrstom i razvijenošću sposobnosti učenika. 2. Nastavnik - roditelj
Uloga kada nastavnik ima kao svoju osnovnu zadaću – aktivna briga o darovitosti. Njegova uloga je preuzimanje onog dijela aktivnosti koji kod darovite djece poduzimaju roditelji u ranijem razvojnom razdoblju: opažanje signala darovitosti i započinjanje procesa njenog svjesnog razvijanja.
On treba djetetu: - omogućiti pristup izvorima specifičnog znanja: donoseći mu ili ga upućujući na određene knjige, časopise, ustanove: knjižnice, muzeje, prirodne životne sredine i situacije, društva, organizacije, umjetničke ustanove, priredbe, izložbe;
-omogućiti pristup instrumentima i poduci u njihovoj upotrebi (računalo, teleskop, snimateljski pribor, ...)
-razvijati ljubav i trajni interes za određene aktivnosti i područja: razgovorima, pokazivanjem iskrene zainteresiranosti za područje interesa djeteta i njegovo napredovanje u tom području, sudjelovanje u dječjem napretku i pružanjem podrške, savjeta i pomoći u problemnim situacijama;
-uspostaviti suradnju s roditeljima darovitog djeteta i uključiti ih na širenju i podržavanju »potporne mreže« koju je nastavnik započeo;
-omogućiti djetetu kontakte sa stručnjacima iz područja interesa -pronalaženje (u zajednici) kvalitetnog mentora koji će voditi darovito dijete u više nivoe darovitosti.
Težina zadatka nastavnika biti će ovisna o spremnosti roditelja za suradnju.
3. Nastavnik – obrazovatelj darovitih U ovoj fazi maksimalno je zastupljeno samo obrazovanje opće darovitosti. On već dobiva identificiranu djecu i s njima organizira rad po nekom unaprijed osmišljenom programu. Programi za razvoj opće darovitosti polaze od specifičnih interesa djece, ali se koriste i za razvijanje općih karakteristika potrebnih darovitom pojedincu: široka baza znanja, emotivni kreativni sklop, motivacija, vještine logičkog i divergentnog mišljenja, vještine prikupljanja i korištenja podataka, te vještine izražavanja rezultata stvaralačkog procesa.
Nastavnik – obrazovatelj mora dobro poznavati sadržaj programa, a posebno principe razvoja darovitosti. Njegov rad nije dio redovnog školskog programa.
4. Nastavnik - mentor To je stručnjak u svom području, te poznaje procese razvoja intrinzične motivacije i vrlo ih vješto primjenjuje. Njegova je uloga vođenje darovitog pojedinca u svladavanju sve složenijih vještina i usvajanju sve apstraktnijih oblika reprezentacije znanja.
U principu nije bitno tko će preuzeti pojedinu ulogu u razvoju pojedinca, nego je važno da sve uloge budu ispunjene i to svaka od njih u najpogodnijem razvojnom razdoblju.
3. Uloga samog pojedinca u razvoju darovitosti
Do sada smo najveću ulogu pri stvaranju darovitog pojedinca pripisivali okolini. Međutim, uloga samog djeteta nedovoljno se razumije pa se zbog toga i neopravdano zanemaruje. Činjenica je da kod neke djece postoji otpornost na negativne utjecaje – veća ili manja osjetljivost na utjecaje okoline, pa se darovitost najčešće razvija u skladnom odnosu s povoljnom okolinom, ali se ponekad razvije i iz bunta prema toj okolini (npr. najpovoljniji za razvoj je demokratski odnos roditelja, ali su maksimalni razvoj postigle kćeri autoritarnih majki; potrebni su sigurni i slobodni odnosi u obitelji, ali sučesto najkreativniji sinovi s izrazitom edipovskom ovisnošću o majci).
Potreba da se uzme u obzir i uloga pojedinca u vlastitom razvoju ne umanjuje važnost naglašavanja uloge okoline.
III.Prepoznavanje i identifikacija darovitih
Uočavanje znakova sposobnosti najznačajnija je početna stepenica u brizi za razvoj darovitih, a tu možemo razlikovati nekoliko oblika ili stupnjeva angažiranosti okoline koji imaju različite utjecaje na razvoj darovitosti. 1.Opažanje znakova darovitosti započinju roditelji već u prvoj godini života. Oni kod svog djeteta mogu opaziti da naročito živahno reagira na neke karakteristike okoline (zvuk, boju, oblik, socijalne situacije). Čak i kad roditelji ne interpretiraju te znakove kao signale za početak sistematskog razvijanja pretpostavljenih sposobnosti, ova će zapažanja ipak djelovati na njihov odnos prema djetetu: njihova očekivanja razvojnih rezultata bit će viša, što će na razvoj djelovati poticajno.
2.Prepoznavanje znakova darovitosti jeste prevođenje znakova mogućih visokih sposobnosti u signale za akciju. Roditelji visoko postavljaju očekivanja od djetetovih razvojnih mogućnosti, i ujedno izabiru i stvaraju situacije koje će najpovoljnije djelovati na razvoj primijećene sposobnosti. »Bavljenje« djetetom, sustavno i planirano obogaćivanje dječjeg iskustva, te organiziranje sve složenijih obrazovnih situacija u skladu s rastućim mogućnostima djeteta, najčešći je oblik reagiranja okoline na prepoznavanje znakova darovitosti.
3.Identifikacija je stručno utvrđivanje da li su opaženi i prepoznati signali doista znakovi razvijenije sposobnosti, te da li će dijete zaista profitirati od sustavnog i intenzivnog programa razvoja, ili bi takav program bio neprimjeren dječjim sposobnostima, neusklađen s motivacijom, nametnut i možda zbog toga štetan. U identifikaciji se odlučuje o daljnjoj sudbini razvoja darovitosti. Neadekvatni mjerni instrumenti, neprimjeren način ili vrijeme identifikacije, neprepoznatljivost pojedinih kategorija djece samo su neki od faktora koji pridonose da neka djeca koja bi imala velike mogućnosti razvoja ostanu neprimijećena.
4.Označavanje ili etiketiranje obično je popratna posljedica identifikacije, jer identifikacijom utvrđena karakteristika (»darovit« ili »nedarovit«) svrstava pojedinca u jednu kategoriju stereotipnih karakteristika. Opći stereotip kategorije postaje osnova za stav okoline prema pojedincu, što ima posljedice po njegov razvoj, a i za razvoj onih koji su tim stereotipom također dotaknuti.
Litetatura
Čudina-Obradović, M. (1990). NADARENOST razumijevanje, prepoznavanje, razvijanje. Zagreb: Školska knjiga
Zovko, G. (1999). Učenici s posebnim potrebama. U: Mijatović, A. (Ur.). Osnove suvremene pedagogije. Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor
Koren, I. (1989). Kako prepoznati i identificirati nadarenog učenika. Zagreb: Školske novine
Darovitost i problemi u ponašanju
Prema nekim istraživanjima procjenjuje se da je čak 20 posto darovite djece ima emocionalnih i socijalnih problema, što je dvostruko više od učestalosti u normalnoj populaciji školske djece. Srećom, ovaj fenomen tiče se uglavnom one djece čija se darovitost ispoljava u izuzetno visokom kvocijentu inteligencije (s IQ-om većim od 160), dok darovita djece sa specifičnim talentima ali i IQ-om od 125-145 pate u daleko manjoj mjeri od problema u socijalnoj prilagodbi. Ova pojava tumači se činjenicom što su daroviti "uz dar dobili i kaznu" da se toliko razlikuju od ostalih odnosno da je uzrok tome što imaju inteligenciju razvijene odrasle osobe, a emocije, tijelo i socijalno iskustvo djeteta. No, čak i ukoliko smo eventualno skeptični prema metodologiji ili zaključcima ovih istraživanja – riječ je o podatku koji traži ozbiljno razmatranje.
Naime, neke su činjenice ipak očite. Darovitost uglavnom podrazumijeva djecu koja se ne uklapaju u uobičajena očekivanja, ni po ponašanju, a često ni po uspjehu u školi. Dok društvo preferira konformizam i oportunizam, daroviti ruše općeprihvaćene vrijednosti čak i u dobi dok su djeca. Oni su kreativni, uče brže i na kvalitativno različit način, tvrdoglavi su i buntovni te nerijetko odbijaju metode "prokušane" na prosječnom dijelu populacije. Osim toga, daroviti se nerijetko lošije prilagođavaju društvenim konvencijama – bilo zato što ih ne primjećuju, bilo zato jer žele naći svoju vlastitu strategiju kako u matematici tako i u "pravilima socijalno poželjnog ponašanja". Natprosječne intelektualne sposobnosti kombinirane su sa specificiranim sposobnostima i interesima – naprosto ruše uvriježena pravila te se okolina svjesno ili nesvjesno "brani" brani od takvih pojedinaca.
Zbog svega toga, darovita djeca gotovo u pravilu nisu miljenici niti svojih vršnjaka, niti svojih nastavnika, a u socijalnoj izolaciji kojoj su izložena razvijaju posebnu i povećanu osjetljivost i emocionalnu nestabilnost. Zbog svojih neuobičajenih osobina darovita djeca mogu već rano steći osjećaj da su drugačija od vršnjaka. Zbog njihovog razvijenijeg apstraktnog mišljenja i "neuobičajenih" interesa, kronološki vršnjaci često ih ne razumiju i teško slijede, a starijoj djeci najčešće nisu socijalno zanimljiva ili nisu emocionalno dorasli.
Darovita djeca jasnije uočavaju i brže osvješćuju nekompetentnost roditelja ili pedagošku nedosljednosti nastavnika – te zarana sumnjaju u autoritete. Iako se procjenjuje da je čak 5 posto djece visoko darovito, upravo zbog neprepoznavanja darovitosti te društvene neosviještenosti ove pojave, daroviti su pojedinci često u sukobu s okolinom. Smatraju se neprilagođenima, a nerijetko ih se ocjenjuju "prezahtjevnima", "dosadnima" ili "agresivnima".Naravno, katkada, ona to doista i jesu! Mnoga znanstvena istraživanja djece s visokim sposobnostima pokazala su da što su sposobnosti više, to je više i specifičnosti koje ovu skupinu djece čine iznimno osjetljivom na neprimjeren odgojno-obrazovni tretman okoline. Nesklad unutar njih samih i frustracije zbog nezadovoljenih prirodnih društvenih potreba te odgojno-obrazovnih potreba - darovitu djecu čini osobito rizičnom populacijom za kasnija asocijalna i devijantna ponašanja, od kojih su podbacivanje u školskom uspjehu i ukupnom obrazovanju samo manji problem. Zapravo, jedina preventiva je osiguravanje prikladnog odgojno-obrazovnog programa (individualnog pristupa) za svu djecu uključujući i darovitu te pravovremena identifikacija darovitosti.
Individualni pristup u odgojno-obrazovnom radu podrazumijeva prilagođavanje ciljeva, zadataka i sadržaja sposobnostima učenika, stupnju razvoja osobina potrebnih za njihovo usvajanje i izvršavanje, njihovim mogućnostima, sklonostima, postojećem predznanju te interesima. Nasuprot tome, ne treba niti naglašavati da je individualni pristup u našem školstvu vrlo malo prisutan. Program se prilagođava sposobnostima prosječnog dijela populacije, čime se pred djecu koja se međusobno razlikuju po svom potencijalu, stupnju razvoja različitih sposobnosti, interesima, stupnju motivacije, vrijednostima, navikama, i sl. - stavljaju isti ciljevi i zadaci.
Mnogi autori ističu kako tako postavljeni zahtjevi kod djece, nerijetko izaziva različite frustracije čime se povećava broj traumatizirane djece. Različita istraživanja, provedena u svijetu ali i u Hrvatskoj, pokazala su kako i tzv. neprihvatljivo ponašanje kod djece - velikim dijelom ovisi o (ne)zadovoljenju njihovih specifičnih potreba kao i prevelikim očekivanjima koje okolina pred njih postavlja. Ovo se posebno očituje kod darovite djece.
Zbog nestimulirajućeg programa, darovita djeca nerijetko se dosađuju u školi. Ujedno, s obzirom da su početne školske zadatke u pravilu savladavala bez većeg truda, darovita djeca u praksi često propuštaju razviti radne navike, što ih sprječava u usvajanju novih sadržaja, što se posebno očituje u kasnijim fazama usvajanja školskog programa (višim razredima). U takvoj djeci nastavnici rijetko uoče visoke potencijale ili čak - budući da u njihovom ponašanju izostaju komponente kao što su visoki školski uspjeh i lakoća učenja koje se uobičajeno pripisuju darovitima – smatraju kako je riječ o djeci ispod prosječnih mogućnosti. Sve to dovodi do raznih problema kod darovite djece. Različite usporedbe “uspješne” i “neuspješne” darovite djece pokazale su da se neuspješni razlikuju od uspješnih ponajviše po neopravdano niskoj slici o samima sebi. Također, kod većine darovite djece, uz niži školski uspjeh, mogu se pojaviti i poremećaji u ponašanju koji se očituju u emocionalnoj nezrelosti, neadekvatnom odnosu prema uspjehu i neuspjehu, otporu prema autoritetu, te agresivnom reagiranju na frustracije, a zbog čega se takva djeca svrstavaju ne u kategoriju darovite djece, već u kategoriju djece s poremećajima u ponašanju.
Naravno, važno je napomenuti da nije svako dijete kod kojeg su uočeni poremećaji u ponašanju istodobno i darovito dijete. Nerijetko, riječ je o djeci sasvim prosječnih ili čak ispodprosječnih sposobnosti – ali koja se upravo zbog toga također suočavaju sa za njih prevelikim očekivanjima (roditelja, škole), te na njih reagiraju neprihvatljivim ponašanjem kao i darovita djeca. Jednako tako, niti kod svakog darovitog dijeta koje ispoljava neprihvatljivo ponašanje razloge za poremećaj ne treba tražiti isključivo u sferi frustracija uvjetovanih njemu neprilagođenim sustavom školstva i dječjom agresijom kao reakcijom na takvu situaciju. Naime, ne treba zaboraviti da pretjerana agresivnosti i ispoljavanje neprihvatljivog ponašanja – može imati različite socijalne, odgojne i psiho-somatske korijene te je u svakom slučaju poželjno potražiti stručnu pomoć pedagoga ili psihologa.
Stoga savjet roditeljima: ako se Vaš maleni "anđelčić" asocijalno ponaša, ne odmahujte rukom uz smiješak i priču o njegovoj darovitosti. Razlozi poremećaja u ponašanju mogu biti raznoliki, a čak i ukoliko je riječ o "simptomima frustriranog darovitog djeteta" - razumijevanje uzroka ne smanjuje istodobno i moguće pogubne posljedice takvog ponašanja po okolinu i samo dijete.
IQ skala
IQ =
mentalna dob
kronološka dob
x 100
IQ = mentalna dob (rezultat identičan prosjeku za neku kronološku dob) podijeljen sa stvarnom kronološkom dobi, pomnoženo sa 100
85-99 niži prosjek (Lower normal)
100-114 viši prosjek (Upper normal)
115-129 bistro (Bright)
130-144 darovito (Gifted)
145-159 visoko darovito (Highly gifted)
iznad 160 izuzetno darovito (Profoundly gifted)
Preuzeto sa stranica Udrugea roditelja darovite djece URDD (klik).
Udruga roditelja darovite djece
Sjedište udruge: Zagreb, Krajiška 9 (O.Š. “Petra Zrinskog”)
Udruga djeluje na području Republike Hrvatske. Udruga je neprofitna pravna osoba. Osnivačka skupština održana je u Zagrebu 20. rujna 2002.
Osnivanje udruge Inicijativa za osnivanje Udruge roditelja darovite djece (URDD) nastala je 8. studenog 2001., nakon sastanka na koji su pozvani roditelji učenika koji su identificirana kao daroviti.
Ispitivanje potencijalne darovitosti te je godine održano na 456 učenika trećih razreda 6 osnovnih školasa područja Črnomerca, među kojima je izdvojeno 40 djece koji su postigli najbolje rezultate. Ispitivanje je provedeno pod stručnim mentorstvom prof. Melanije Slaviček, uz sudjelovanje studenata Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Inicirani tada održanim predavanjem prof. Slaviček, te problemima nedovoljne društvene podrške ispitivanju darovitosti kao i nedostatnog rada s darovitom djecom, grupa tada okupljenih roditelja odlučila je pokrenuti udrugu čiji bi osnovni cilj bio poticanje svihoblika aktivnosti vezanih za unapređenje rada s darovitom djecom. Nakon nekoliko sastanak, tada još neformalna grupa pokrenula je postupak registracije Udruge
Ciljevi i djelatnosti udruge
Udruga je osnovana u cilju promicanja, razvoja i unapređenja rada s darovitom djecom, te promicanja šire društvene svijesti o potrebi sustavnog otkrivanja darovitih pojedinaca i praćenja njihovog razvoja.
Djelatnosti udruge su: -promicanje, razvoj i unapređenja rada s darovitom djecom te poduzimanje akcija i stvaranje uvjeta za unapređenje stručnog rada s darovitom djecom; -promicanje psihologijskih istraživanja za rano otkrivanje darovite djece; -suradnja s pojedincima i institucijama koje se bave dječjom psihologijom te radom s nastavnicima i odgajateljima; -organiziranje i provođenje rada sa roditeljima darovite djece i nastavnicima; -organiziranje savjetovališta za roditelje darovite djece; -suradnja s drugim udrugama slične ili iste djelatnosti.
Članstvo u udruzi
Članstvo u udruzi može biti redovito i počasno.
Redovitim članom udruge može postati svaki državljanin Republike Hrvatske.
Počasnim članom može postati svaka domaća i strana fizička i pravna osoba zaslužna za promicanje ciljeva i rada udruge.
Redovitim članom udruge postaje se upisom u Registar članova koji vodi tajnik udruge.
Počasnim članom udruge postaje se odlukom Predsjedništva i upisom u Registar članova.
Crtice 
