|
Valpovački godišnjak, Valpovo 22.06.2000.
Prije otprilike deset tisuća godina na području Valpovštine, ali i šireg područja Donjeg Miholjca, utjecajem sjeverozapadnih vjetrova stvoren je niz obalnih pješčanih dina. To su blaga uzdignuća terena nastala u tada sušnom razdoblju nagomilavanjem vjetrom pretaloženog dravskog pijeska. Vjetar nosi pijesak iznad same površine tla, pa, kada naiđe na kakvu prepreku (grm i sl.), pijesak se nagomilava u obliku malog brežuljka oko kojega se gomilaju nove količine pijeska što izaziva povećanje dine. Strane dina okrenute vjetru blagog su nagiba, dok su suprotne znatno strmije. Vjetar mijenja oblik i visinu dina, ali ih i pomiče. Ti tzv. »živi« ili »pokretni« pijesci staništa su za naseljavanje nekih organskih vrsta koje na dinama stvaraju i posebne zajednice, npr. travnjake različitog tipa. Tu može opstati relativno mali broj specijaliziranih vrsta biljaka i životinja. Pijesak i vjetar osnovni su problem za život biljaka, životinja i ljudi. Postupno zatrpavanje okolnog poljoprivrednog ili drukčijeg područja i obogaćivanje zraka vrlo sitnim česticama praha uvjetuje otežano disanje i gledanje, ali i poteškoće u gospodarenju okolišem. Čovjek je prisiljen boriti se na razne načine protiv ovih pojava. Osnovni »recept« za to je smirivanje »živih« pijesaka, što je na Valpovštini djelomično riješeno kultiviranjem raznih vrsta biljaka koje svojim korijenjem drže pijesak na okupu, a istovremeno na njemu nesmetano nastavljaju živjeti. Zato nije slučajnost baš na tim pješčanim uzdignućima vidjeti šumarak bagrema, crnog bora, pajasena, trnovca i dr ., ali i tragove preoravanja, iskapanja, paljenja, nagomilavanja smeća, ispaše stoke, košenja i sl. Jedna takva pješčana dina zaokupila je pažnju autora ovog članka. Ona je nastala na rubu mjesta Bistrinci na terasnoj nizini rijeke Drave i dijelom je pretvorena u naselje, mjesno groblje i dva nogometna igrališta. Da bi ovaj bistrinački pašnjak razlikovali od »Bistrinačkog pašnjaka« u naplavnoj ravni uz samu rijeku Dravu, autori su ga uvjetno nazvali »Grbavica«, prema nekada zvanom improviziranom nogometnom igralištu.
Dakle, »Grbavica« je ekološki
sustav koji se, kao takav , u literaturi gotovo ni ne spominje. Koliko je
autorima poznato ovo je prvi pokušaj kompleksnijeg prikazivanja života
jedne pješčane dine Bistrinaca, jedinstvenog travnjaka sjeveroistočne
Hrvatske, koji zbog razvoja mjesta ubrzano nestaje iz našeg okoliša. Značajniji podaci o "Grbavici" vezani su, u prvom redu, uz biljku kršin, Chrysopogon gryllus, (Rauš 1985, Ilijanić 1989, Pavlović 1992, 1995), a zatim uz pticu žuta pčelarica, Merops apiaster, (Pavlović 1991, 1992, 1994, Dorman 1993, Bungić 1994, Tušek 1996, Brnić 1996). Povremeno su sakupljani i terenski, do sada neobjavljeni, podaci nekih drugih istraživača. Pašnjak »Grbavica« na pješčanoj dini terasne nizine rijeke Drave otprilike je kvadratnog oblika (500 x 500 rn) maksimalne nadmorske visine oko 100 metara. Okolni teren niži je za oko 3-4 metra. Tlo je pjeskovito na praporu ili lesu. Pašnjak je u prošlosti preoravan, paljen, napasan stokom, zatrpavan smećem, bušen iskapanjem pijeska, košen, strugan bagerima, prosijecan puteljcima i cestom, pretvaran u strelište i nogometna igrališta, itd. U posljednje vrijeme utjecaj čovjeka je sve jači. Život na njemu ubrzano se mijenja. Travnjačka vegetacija sve brže nestaje. Sačuvala se još samo na vršnom dijelu pješčane dine. Rubovi su pretvoreni u bagremike, šibljake jorgovana, vegetaciju smetlišta i utrina, okućnice, i dr. U takvim, vrlo dinamičnim, uvjetima života istraživanja su pravi izazov. Iako oskudni, rezultati su pokazali vrlo zanimljivu biogeografsku sliku, život jedne pješčane dine.
U istraživanjima se krenulo od
sakupljanja podataka i uzoraka na samom terenu, pa preko njihove analize i
obrade u laboratorijama do spajanja u cjelovitu sliku u kabinetima.
Obrađen je samo jedan dio živog svijeta, vodozemci, gmazovi i biljke
cvjetnjače, ovisno o užoj specijalizaciji autora. Uspoređivanjem utvrđenih
taksona Autori ovog članka svojim su istraživanjima utvrdili da pašnjak »Grbavica« u Bistrincima, shvaćen kao ekološki ili biogeografski sustav , naseljavaju živa bića koja se svrstavaju u najmanje pet vrsta vodozemaca, četiri vrste gmazova i sto trideset i jednu vrstu biljaka cvjetnjača. To je ukupno sto četrdeset istraživanih vrsta. Vodozemci, Amphibia, imaju meku kožu bez ljuski, hladetinasta jaja iz kojih se legu vodene ličinke punoglavci, te obično četiri noge s plivaćim kožicama. Ne ovise toliko o vodi koliko ribe, ali su više vezani za vodu od gmazova, ptica i većine sisavaca. U vodi se iz njihovih jaja razvijaju punoglavci koji dišu na škrge. Odrasli djelomice "dišu" kroz kožu, premda imaju pluća u koja uvlače zrak i izbacuju ga van, podižući i spuštajući donji dio ždrijela. Na koži se nalaze i žlijezde koje izlučuju tvar neugodna zadaha. Ponekad ta tvar može biti i otrovna. Na Zemlji živi oko tri tisuće i pet stotina vrsta. Gmazovi, Reptilia, imaju suhu kožu prekrivenu rožnatim ljuskama ili koštanim pločama, velika jaja s krupnim žumanjkom i kožnatom Ijuskom, te nemaju stadij Iičinke. Današnji gmazovi su ostaci mnogobrojnije skupine životinja koja je prevladavala na Zemlji prije otprilike dvije stotine milijuna godina. Velika jaja sadržavaju dovoljno hrane i vode, pa ne ovise o vodi u svom razvojnom ciklusu. Dobro su se prilagodili životu na kopnu, u slatkoj vodi i u moru. Na Zemlji živi oko pet tisuća vrsta. Cvjetnjače, Anthophyta, imaju velike, šarene i mirisne ili maIene i neugledne cvjetove, dobro razvijene Iistove, stabljike i korijen, te jedinstveno cjevasto tkivo, ksilem, koje provodi vodu. Uz biljke koje obično nazivamo "cvijeće«, u ovu se skupinu ubrajaju i trave, Iistopadno i tropsko drveće, mesožderne biljke i kaktusi. Ima ih više od dvadeset i pet tisuća vrsta, a redovno se otkrivaju i nove (Durrell 1990). Na "Grbavici« se od vodozemaca najčešće susreću mala zelena žaba, zelena krastača i gatalinka, od gmazova zelembać i smukuIja, a od cvjetnjača, kršin, kotrljan, majčina dušica i žuta grahorica, i dr. Mala zelena žaba, "Rana esculenta", živi u malim i velikim vodama s gustom vegetacijom. Aktivna je u sumrak i noću, ali i danju. Rado se zadržava na obali i na Iišću vodenog bilja. U opasnosti skače u vodu i skriva se u mulju gdje i prezimljuje. Zelena krastača, Bufo viridis, nema posebnog tipa staništa. Živi čak i u slatinama. Aktivna je noću. Može daleko skakati, dobro pliva i penje se. Danju se skriva pod kamenjem, u pukotinama stijena i u podzemnim rupama u kojima i prezimljuje. Gatalinka, Hyla arborea, naseljava nizine s vlažnim Iivadama, rubove šuma, vrtove, parkove. Aktivna je danju i u sumrak. Rado se sunča. Skriva se pod Iišćem, korom drveća, u dupljama i podzemnim rupama. Pomoću prijanjaljki na prstima može se penjati i po glatkim površinama (staklo!). Dobro skače i pliva. Prezimljuje pod kamanjem, u podzemnim šupljinama i pukotinama stijena. Samo u vrijeme parenja zadržava se u vodi i blizu vode. Obični zelembać, Lacerta viridis, je gušter koji naseljava sunčana područja blizu vode, obrasla rastinjem. Vrlo je plah i brz. Skriva se u grmlju i pod zemljom. Smukulja, Coronella austriaca, je zmija koja naseljava suha područja s grmljem i svijetlim šumama, vrištine, krševite obronke i vinograde. Kreće se polako. U opasnosti bijesno grize. Pri tome iz izmetnih žlijezda često ispušta sekret neugodna mirisa. Nije otrovna. Dobro se penje i po potrebi dobro pliva (Garms 1981). Kršin, Chrysopogon gryllus, je biljka koja naseljava tople, suhe, sunčane pjeskovite travnate padine i brežuljke, te suhe pašnjake. U Panoniji živi na nešto hladnijim i vlažnijim staništima od primorskih, na crnici, u stepskoj vegetaciji. Kotrljan, Eryngium campestre, možemo naći na sušnim mjestima među stijenama i kamenjarama, suhim utrinama, pješčanim nanosima, staništima uz puteve, u svijetlim listopadnim i četinjarskim šumama. Majčina dušica, Thymus pulegioides, živi na travnatim površinama, u šumama i šikarama. Žuta grahorica, Vicia grandiflora, naseljava livade, usjeve, rubove šuma i zapuštene površine ( Josifović 1970). Na »Grbavici« se od vodozemaca najmanje često susreću smeđa krastača i obična češnjača, od gmazova siva gušterica i bjelouška, a od cvjetnjača maslačak, ljubičasta vodnjača i pasja ruža, i dr . Smeđa krastača, Bufo bufo, nema posebnih zahtijeva za životnu sredinu. Aktivna je noću, a u vrijeme parenja i danju. Može plivati. Vrlo je privržena mjestu na kojem živi. Skriva se pod kamenjem, lišćem i u podzemnim rupama. Obična češnjača, Pelobates fuscus, naseljava pjeskovita područja u nizinama. Dobro pliva i skače. Aktivna je samo noću. Danju boravi u rupama koje sama iskopa. U opasnosti izlučuje izlučevine koje mirišu na češnjak. Siva gušterica, Lacerta agilis, se nalazi u vrtovima, na strminama, livadama, rubovima polja i šuma. Slabo se penje i ne kreće se brzo. Skriva se u rupama i pod kamenjem. Obična bjelouška, Natrix natrix, naseljava vlažna i močvarna područja blizu vode. Povremeno se nađe i dalje od vode, na poljima, u vrtovima, parkovima i pustarama. Dobro pliva, roni i penje se. Skriva se pod kamenjem, korijenjem i u rupama (Garms 1981). Maslačak, Taraxacum officinale, se može naći pored puteva, na pijesku, po njivama, vrtovima, utrinama, travnjacima, padinama pored puta, vlažnim do umjereno suhim livadama, zaslanjenim livadama, travnim padinama, snježnim dolinama, itd. Ljubičasta vodnjača, Orobanche purpurea, je orhideja koja parazitira na korijenu drugih biljaka po sušnim brdskim livadama, kamenjarima i prisojnim padinama. Pasja ruža, Rosa canina, je široko rasprostranjena u nizinskoj, brdskoj i planinskoj regiji u svijetlim lišćarskim i četinjarskim šumama, na šumskim proplancima i požarištima, po rubovima šuma, na livadama i pašnjacima s različitom geološkom podlogom i na raznim tipovima tala (Josifović 1970). Analizom vrsta indikatora autori su procijenili da je »Grbavica« mozaik različitih tipova biogeografskih teritorija s relativno velikom biogeografskom raznolikošću. Na prvom mjestu su elementi i procesi tipa balkansko-srednjeeuropskih pretežito listopadnih vlažnih šuma. Zbog utjecaja čovjeka najveći dio ovakvih teritorija danas je kulturno, šumsko ili poljoprivredno područje usjeva i livada, tj. kulturne stepe. Ostatke tipičnih ekosustava čine listopadne i mješovite šume s umjereno vlažnim i dosta toplim ljetom i umjereno dugom zimom sa dosta snijega. Drveće obično čini gusti sklop sa slabo razvijenim katom šiblja. Travnate površine tipa livada nalaze se samo na većim proplancima. U prošlosti ovdje većinom nije bilo šuma, već led, snijeg i hladni otvoreni tereni. Danas u tim šumama postoji ljetna vlaga, pa je u njima uvijek »svježe«. Suhomrazine su vrlo rijetke. Prije svakog jačeg zahlađenja zemlju prekrije snijeg koji potpuno štiti prizemni živi svijet od štetnog djelovanjajačeg mraza. Zima je duga. Neke vrste zimi imaju usporene ili ubrzane životne procese, sakupljaju hranu u jesen za zimnicu, imaju zimski prekid razmnožavanja, itd. Prevladavaju danju aktivni oblici. Noću su aktivne samo grabljivice i neki glodavci. Poznate su i seobe u toplije krajeve. Za tla je bitan proces podzolizacije: gajnjače se mjestimice pretvaraju u smeđa šumska tla. Za vrijeme ledenih doba slični uvjeti su bili zastupljeni u malim oazama, pribježištima, refugijima. Nekada je tu živjela tropska flora i fauna, npr. sleč, (Rhododendron ponticum), nilski konj, nosorog (Tichorhinus antiquitatus), kasnije umjerena, pa današnja ali i artičko-planinska od smreke , breze i bora, te bizona, mošusnog goveda, polarne lisice, mamuta, pećinskog medvjeda i drugih vrsta. Najveći broj živućih vrsta danas rasprostranjenih u srednjoj Europi očuvao se u južnobalkanskim pribježištima. Zato se smatra da je današnji živi svijet srednje Europe u najvećoj mjeri porijeklom s Balkanskog poluotoka. Od vodozemaca zabilježenih na »Grbavici« značajniji su gatalinka, (Hyla arborea), mala zelena žaba (»Rana esculenta«) i zelena krastača (Bufo viridis), od gmazova siva gušterica (Lacerta agilis) i smukulja (Coronella austriaca), a od biljka cvjetnjača, djetelina (Trifolium arvense), šuškavci (Rinanthus minor , Rh. angustifolius), tratinčica (Bellis perenis), čestoslavica (Veronica arvensis), i dr. Na drugom mjestu su elementi i procesi tipa submediteransko-balkanskih pretežito listopadnih suhih šuma. Zbog utjecaja čovjeka najveći dio ovakvih teritorija danas su plodna poljoprivredna područja ili neplodne goleti i kamenjari, tj. euroazijska i kulturna stepa, te polupustinja. Ostatke tipičnih ekosustava čine listopadne ili četinjarske šume otvorenog sklopa čime je omogućen porast šiblja i trave. U prošlosti je postojala veza s Malom Azijom i Apeninskim teritorijem što je manje više izraženo i danas. Tonjenjem Jadranske obale takvi se tipovi teritorija smanjuju. Ljeti je prisutna umjerena do jaka suša, a zimi jake i duge suhomrazice, jaki mrazevi i hladni vjetrovi (bura, košava, vardarac). Zato teško opstaju vazdazeleni grmovi, životinje spavaju zimski san, imaju izražen podzemni način života, sezonsko iseljavanje, prekid razmnožavanja, ali i pojačanu zimsku aktivnost pri ishrani, itd. Za tla je bitan proces ogajnjačavanja, tj. nastanak gajnjača od mediteranskih crvenica. Za vrijeme ledenih doba tu je većinom bila hladna i suha klima s oazama toplije i vlažnije klime slične današnjoj ali i stepskog i polupustinjskog tipa. Nekada je tu živjela tropska i šumostepska flora i fauna, na primjer tigar sa sabljastim zubima, stepski mamut, nosorog, ali i glacijalna sa smrekom, borom, brezom, johom i itd. Danas su tu vrste koje su za ledenih doba naseljavale za njih optimalnije ekološke uvjete u onim oazama. Od vodozemaca zabilježenih na »Grbavici« značajniji su mala zelena žaba (»Rana esculenta«) i zelena krastača (Bufo viridis), od gmazova siva gušterica (Lacerta agilis) i smukulja (Coronella austriaca), a od biljka cvjetnjača, djetelina (Trifolium arvense), šuškavci (Rlinanthus minor , Rh. angustifolius), tratinčica (Bellis perenis), čestoslavica (Veronica arvensis), i dr. Na trećem su mjestu elementi i procesi tipa panonsko-dacijske stepe. Zbog utjecaja čovjeka najveći dio ovakvih teritorija danas su plodna poljoprivredna područja (kulturna stepa) ili neplodne goleti. Ostatke tipičnih ekosustava čine suhi travnjaci ponekad s rijetkim grmljem, goletima ispucane gline, slatinama, barama i jezerima. Tijekom prošlosti nastajali su isušivanjem mora (Panonsko, Dacijsko) i zasipavanjem tih prostora pijeskom tj. nastankom naslaga barskog lesa. Ljeti su česti suhi vrući vjetrovi, jaka suša, i treperenje zraka-jara, fatamorgana, i dr. Zimi se smjenjuju topla i jako hladna razdoblja uz jake mrazeve, nestalni snijeg i suhomrazice. Životinje se skrivaju u rupe, penju na biljke, imaju izraženi noćni život, ljetni prekid razmnožavanja, zimski i ljetni san, i dr. Prisutne su seobe, združivanja u stada, jata i sl. Biljke su zaštićene sitnim dlačicama ili slojem biljnog voska, imaju smanjeno lišće, bodlje, itd. Većinom je onemogućen razvoj visokog šumskog drveća. Tlo je crnica, ritsko tlo, slatina ili živi pijesak. Za vrijeme ledenih doba klima je bila hladna artička, kasnije hladna šumsko-stepska s oazama stepske ili polupustinjske klime. Nekada su tu živjeli fresinica (Dryas octopetala), stepski mamut, stepski svizac, nosorog, divlje govedo, los, europski bizon, smreka, ariš, bor. Većina današnjih vrsta porijeklom je s karpatsko-balkanskih stepskih terena. Od vodozemaca zabilježenih na »Grbavici« značajniji su mala zelena žaba (»Rana esculenta«) i zelena krastača (Bufo viridis), od gmazova zmija bjelouška (Natrix natrix) i gušter obični zelembać (Lacerta viridis), a od biljaka cvjetnjača kršin (Chrysopogon gryllus), lukovičasta vlasnjača (Poa bulbosa), suručica (Filipendula vulgaris), i dr. Na četvrtom mjestu su elementi i procesi eurposkih šuma tipa tajge. Zbog utjecaja čovjeka dio ovakvih teritorija danas su sječine i paljevine. Ostatke tipičnih akosustava čine četinjarske ili lišćarsko-četinjarske šume i kržljavo četinjarsko planinsko grmlje. U prošlosti čitavo područje je bilo pod ledom, snijegom ili hladnim stepama, bez šuma. Danas je klima s oštrom, dugom zimom s dosta snijega i hladnim, vlažnim, kratkim ljetom. Živa bića se zimi iseljavaju, ne razmnožavaju ili miruju, pojačavaju aktivnost, zakopavaju se u snijeg, itd. Tla su kiseli podzoli ili humozne planinske crnice. Nekada su tu živjeli, a dijelom još i danas žive, fresinica (Dryas octopetala) kržljave polegle vrbe, lišajevi, smreka, jela i ariš, kozorog, divokoza, alpska koka, pećinski medvjed, mamut, itd. Od današnjih vodozemaca zabilježenih na »Grbavici« značajnija je smeđa krastača CBufo bufo), od gmazova nema predstavnika, a od biljaka cvjetnjača pasja ruža (Rosa canina), i dr. I na kraju, pet do dvanaest mjesta na »Grbavici« zauzimaju elementi i procesi istočno-mediteranskih primorskih šuma i makija, egejsko-anatolijskih polupustinja, zapadno-mediteranskih polupustinja, mediteranskih planinskih šuma na kamenjarima, zapadno-mediteranskih primorskih šuma i makija, mediteranskih planinskih kamenjara i pašnjaka, sjevero-afričkih i indijskih pustinja, te europske visoko-planinske kamenite tundre i pašnjaka, ali s relativnom malim udjelom vrsta, npr. šušulj (Pethroragia saxifraga), kotrljan (Eryngium campestre), proljetna nemočnica (Erophila verna), petoprsta (Potenzilla hepta phylla), ptičje mlijeko (Ornithogalum umbellatum), kršin (Chrysopogon gryllus), obični čapljan (Erodium cicutarium), smeđa krastača (Bufo bufo), i dr. (Matvejev 1961). U odnosu na šire geografsko područje travnjak »Grbavicu« na jednoj od mnogih pješčanih dina Bistrinaca naseljavaju živa bića koja pokazuju relativno malu raznolikost flore i faune, ali jako veliku ekološku ili biogeografsku raznolikost. To znači da unutar relativno ekstremnih ekoloških uvjeta za jedinke malobrojnih vrsta na »Grbavici« postoji potencijalna i stvarna mogućnost relativno optimalnijeg prostorno-vremenskog sukobljavanja mikroekosustava mnogih različitih biogeografskih tipova koji poput »kamenčića« kakvog mozaika svojom mikroekologijom tvore onu za vrste ekološku jednotipnost, ekstremnost. Dakle, "Grbavica" je barijera za mnoge vrste, ali ne i za većinu tipova biogeografskih sustava. Ovo je vrlo bitno za gospodarenje okolišem.
Autori se iskreno nadaju da će
budućnost pokazati koliko naše društvo razumije i primjenjuje ovakve
rezultate.
Literatura
Brnić D., 1996: Ekomorfologija gnijezda žute pčelarice
(Merops apiaster L.) Na gnjezištima Valpovštine.
Bungić, A., 1994: Neke značajke gnjezdišta žute
pčelarice (Merops apiaster L.) u Bistrincima i Šagu.
Dorman, M., 1993: Rasprostranjenost i značajke
gnjezdišta žute pčelarice (Merops apiaster L.) Durell, G., 1990: Svijet prirode. Vodič za povratak prirodi. GZH, Zagreb.
Garms, H., 1981: Fauna Europe. Priručnik za određivanje
životinjskih vrsta. Mladinska knjiga, Ilijanić, Lj., 1989: On the Sociology of Chrysopogon gryllus in Yugoslavia. Acta Bot. Croat. 48, 75-82. Josifović, M., 1970: Flora SR Srbije. Srp. akad. nauka i umet.; Beograd. 1-9.
Matvejev, s.D., 1961: Biogeografija Jugoslavije.
Osnovni principi. Pavlović, Z., 1991: Bistrinci-značajno gnjezdište ptica pčelarica.Belišće, Belišće, 765, 5.
Pavlović, Z., 1992: Žuta pčelarica, dragulj bistrinačke
ornitofaune. Lov. vjesnik, Hrv.lov. Sav. zagreb, 101, 10, Pavlović, Z., 1994: U potrazi za rijetkim pticama. Večernji program, Hrvatski radio, Zagreb, 30.11.94., 06' Pavlović, Z., 1995: Ugrožen travnjak s đipovinom u Bistrincima. Belišće, Belišće, Belišće, 28, 821, 13.
Rauš, Đ., 1985: Vegetacija sjeveroistočne Hrvatske.
Šumarski fakultet, Anales pro exp. for., Zagreb, 23,
Tušek, T ., 1996: Ekomorfologija gnjezdišta žute
pčelarice (Merops apaster L.) u Valpovštini. |
